TUĐMAN JE NAJŠTETNIJA LIČNOST U HRVATSKOJ POVIJESTI

“Jednoga dana, oružje ce umuknuti, mir ce prevladati, obnovit ce se život po razorenim gradovima i selima. A tada ce republike nekadašnje Jugoslavije uvidjeti prednosti zajedničkog života. »
Prijedlozi za novu zajednicu republika bivše Jugoslavije,
uvodne riječi, Borisa I. Vukobrata

Vrlo ugledna i vjerovatno vrlo skupa grupa svjetskih stručnjaka izradila je za Vukobratovu Fondaciju za mir i rješavanje kriza prijedloge pravno-političkog i ekonomskog uredjenja nove zajednice.
Sloboda, demokracija, pravna država, podjela vlasti, mir, red, rad i tržišna privreda, samo su temeljni medju principima na kojima bi se trebala zasnivati.
Regionalizacija, zaštita individualnih i kolektivnih ljudskih prava, predloženi su kao sredstvo pacifikacije jugoslavenskog prostora.

I – kao poduvjet integracije u Zajednice u Evropu.

“Zabunu može stvarati samo to što netko, umjesto o nužnoj suradnji, govori o Jugoslaviji. Da mi to nazovemo ineteresima ljudi koji žive na tom području, vidjeli bismo da su ti interesi u tolikoj mjeri zajednički, da pojednostavljeno možemo reci da su i dalje isti”, naglašava Vukobrat. “A projekat moje Fondacije samo je okvir za politički dijalog. Gotova rješenja niti tko ima niti tko nudi ».

U govoru koji je održao zadnjih dana ’97. britanski premijer Tony Blair je opisao Evropu naroda kao zajednicu « u kojoj ce svaka od naših zemalja sačuvati svoj identitet, ali ce zajednički raditi na zajedničkim problemima u zajedničku korist ». Bolje se ne može iscrtati ni okvir Vukobratove vizije zajednice « bivših republika ».

Samim riječima i idejama malo šta se može prigovoriti, još manje oduzeti  ; uostalom, izuzmemo li novi kontekst, one su čak déja racontes, zvuče naime kao da smo ih vec negde čuli. Drugim riječima, uz minimalne ograde mogao bi ih potpisati bilo tko, uključujuci predsjedika RH. Šta ih to onda izvan njih samih čini, odnosno što čini njihova autora Borisa I. Vukobrata tako izuzetnom pojavom, da hrvatski državno-partijski vrh vidi u ovom naftnom magnatu personifikaciju jugoslavenske opasnosti, a u « Vukobratovoj fondaciji » političku opasnost za hrvatsku nezavisnost i suverenost, te državnost i samostalnost.

Mirotvorni planovi

Vukobrat i njegove ideje svih su ovih godina bile ishodište niza mirotvornih planova za rješenje postjugoslavenske krize. Francuski, švicarski, američki mediji, da spomenem samo najuticajnije, navode ga kao osobu u pozadini – ama baš svih iole značajnih – mirovnih planova za područje bivše Jugoslavije. Zna se tako da je Vance-Owenov plan o regionalizaciji Bosne i Hercegovine zapravo Vukobratov, konkretno da se Owev konzultirao s njim pri izradi. Spominju ga i kao « savjetnika lorda Carringtona ». (On to ispravlja  : « Znate, novine koji put pretjeruju. S lordom Carringtonom sam samo pričao jedan sat, prije nego je on krenuo u svoju misiju. Da, i nekoliko sam se puta sreo s njim nakon toga, u Londonu…) Strani mediji opširno izvještavaju kako Fondacija za mir stoji iza tih planova, te Vukobrata čak i svojataju – kao što je to u jednom trenutku učinio švicarski “Le Nouveau Quotidien”, koji je ponosno pisao kako iza plana stoji “jedna švicarska fondacija”. Smatra se nadalje da su osnovni principi Carringtonovog BiH ustava preuzeti iz Prijedloga Fondacije. Ima mišljenja da je i on « jedan od tvoraca jugoslavenskog koncepta », od kojeg u svojim razmišljanjima polaze « mnoga evropska ministarstva  ».

I, slijedi najgore :
Luksemburška Deklaracija Evropske Unije iz listopada 1996. godine o regionalnom pristupu rješavanju problema južnoevropsog prostora, inkorporira u cjelosti dokument pariške Ekonomske konferencije iz ’95., koju je organizirala nezaobilazna Vukobratova La Fondation pour la Paix et la Gestion des Crises.

Istovremeno je objelodanjen Plan SECI – Američka inicijativa za jugoistočnu Evropu.

U začudjujucem primjeru američko-evropskog koncenzusa, obje inicijative traže otklanjanje ekonomskih barijera izmedju zemalja evropskog jugoistoka, nesputavanje i intenziviranje ekonomskih veza, suradnju susjeda na rješavanju ekonomskih problema, izgradnji i korištenju mostova, naftovoda, plinovoda,…a jedina značajna diferentia specifica SECI-ja jest njegovo inzistiranje na monetarnoj uniji. A obje inicijative podsjecaju kao da su klonirane iz vizija, koje su se iskristalizirale tokom višegodisnjeg rada Fondacije Vukobrat.

Jedan hrvatski list nazvao je njihov sinhronizirani napad na hrvatsku samostalnost Vukobratovom podvalom; skup ekonomista u Parizu, koji je početkom ljeta 1997. takodjer organizovao Vukobrat, nazvan je u hrvatskim novinama novoversajskom seansom ; dok su se prema saopcenju s hitno održane sjednice VONS-a prijedlozi ocijenjeni kao « nastavak pritisaka onih koji su za održanje Jugoslavije pod svaku cijenu i (…) protiv stvaranja hrvatske države. Hrvatski predsjednik Tudjman odlučio se suprotstaviti prijetnji tako što ce adekvatno izmijeniti hrvatski Ustav (u koji je u prosincu ’97. doista unesena odredba o zabrani udruživanja Hrvatske u nove jugoslavenske ili balkanske asocijacije).

Dakle, tko je čovjek u sjeni planova i inicijativa za rješavanje postjugoslavenske krize i – tko je čovjek zbog kojega predsjednik Tudjman mijenja državni Ustav ; bio njegov strah od Vukobrata glumljen ili ne ?

Ovaj intervju rezultat je tri višesatna razgovora s gospodinom Vukobratom, koje je suradnik « Star(t)a » – prvi u ožujku ’97. a posljednji neposredno pred objavljivanje – vodio u centrali Copechim France S.A., odnosno uredu Fondacije za mir i rješavanje kriza, na 18-om katu poslovnog nebodera Neptune u Parizu.

Biografski obris

Boris I. Vukobrat je rodjen u Zagrebu 5. ožujka 1940., od majke Bosanke i oca Srbina iz Hrvatske. Nakon završene Vanjske trgovine, zaposlio se kao novinar u časopisu « Ekonomska politika ». Gubi posao nakon članka o katastrofalnim poslijedicama « odljeva mozgova » iz Jugoslavije početkom šezdestih, te pokušaja da objavi članak o kadrovskoj strukturi zaposlenih u vanjskoj trgovini, u kojem je naveo i podatak da 90% njih nije znalo ni jedan svjetski jezik. Nakon 242 molbe za zaposlenje na koje je dobio dva i to, negativna odgovora, odlučio je otici iz zemlje.

Sa suprugom Hajrijom napušta tadašnju Jugoslaviju i pred Božic 1965. godine dolazi u Pariz. Zajedno imaju oko 200 posudjenih franaka…Upisuje se na Sorbonu i nocu uči jezik, dok danju radi kao sobo-slikar, potom kao fizički radnik u « Reanultu’ i trgovački putnik. Hajrija radi kao kucna pomocnica. On je naposljetku našao posao u vanjskoj trgovini, u poduzecu « Copechim  », gdje je ubrzo došao na rukovodeci položaj i osnažio preduzece, koje je postalo jedno od vodecih u medjunarodnoj trgovini naftom te naftnim i petrokemijskim proizvodima (iznad milijarde dolara prometa samo sa Sovjetskim Savezom).

Nosilac je najvišeg francuskog odlikovanja – Ordena legije časti, koje je dobio za zasluge na unapredjenju ekonomskih odnosa Francuske sa Istokom.

Od francuskih je vlasti dobio specijalna dokumenta, uključujuci putne isprave, slične onima kakve je svojedobno imao, koliko se zna, jedino kasniji grčki predsjednik Karamanlis. Tu mu se mimo svih pravila priznaje pravo, da kao nacionalnost i dalje navodi onu drugojugoslavensku – « Jugoslaven  ».

Osnivač je, 1992. g. i predsjednik Fondacije za mir i rješavanje kriza, sa sjedištem u Zugu (Svicarska), koja se bavi istraživanjem i predlaganjem rješenja za probleme vezane za prelazak sa totalitarizma na demokraciju i sa kolektivizma na novu ekonomiju. Ideja Fondacije za mir i rješavanje kriza sadržane su u desecima knjiga koje je Fondacija dosad objavila na svjetskim jezicima, ali i našem ; one stoje i zaključcima, odnosno dokumentima desetaka medjunarodnih konferencija i drugih skupova koje je organizirala širom Evrope ; istim idejama nadahnuta su Pisma predsjednika koja Vukobrat redovito šalje na par tisuca adresa u svijetu, uglavnom pojedincima za koje su u Fondaciji ocjenili da više od ostalih utječu ili ce utjecati na dogadjaje u svojim zemljama. U sklopu propagandne ofanzive, pre pet godina počela je Fondacija emitirati jednosatni program tjedno na B92, s time da je broj radio stanica na kojima se on reemitira narastao do ovog trenutka na oko 20 širom Srbije, dok kompletnu emisiju ili u djelovima imaju prilike čuti slušaoci u Makedoniji, u muslimanskim djelovima Bosne, u Sloveniji, Crnoj Gori, a odnedavno i u Hrvatskoj, na dvijema stanicama u Istočnoj Slavoniji. Njihov program može se i uživo slušati preko Interneta.

Vukobrat je osnovao i s oko milijun francuskih franaka na godinu financira Slavenski konzervatorij u Parizu, na kojem se školuje oko 150 djece iz raznih, ali ne isključivo slavenskih zemalja. Bosanci, zbog stradanja u ratu, ne placaju ništa.

Donirao je, posebno muzičke, škole od Makedonije do Slovenije, uključujuci i školu slovenske manjine u Austriji. Skupe instrumente dobila je pred rat zagrebačka dvorana Lisinski, za što su on i supruga Hajrija dobili doživotne počasne ulaznice ; ali koje danas, u novom režimu, više ne važe…

Financira i dalje školovanje u inozemstvu za posebno nadarene djake s područja federativne Jugoslavije, a niz stradalnika ovog rata živi ili stanuje od njegove pomoci. Novine navode da je s Giovannijem Agnelijem suosnivač Frankofonskog instituta « Leopold Senghor » u Aleksandriji. Znatnim sredstvima pomogao je nabavku opreme za mikrooperacije na dječjem odjelu bolnice u Klaicevoj, u Zagrebu. Opcoj bolnici u Kninu su 1980. g. supružnici Vukobrat poklonini opremu vrijednu gotovo milijun maraka.

Završavajuci nekompletnu listu donatorskih ili mecenskih poteza bračnog para Vukobrat, vrijedi ispripovjedati jedan sadržajan detalj. Gradjani Knina su u predvorje Opce bolnice, 1980. godine, bili postavili ploču s riječima zahvalnosti Vukobratima, bez kojih ta ustanova ne bi bila ni opremljena ni dovršena. Nakon što je u velikom finalu Domovinskog rata, zabludjela krajinska ovca vracena u stado domovine, od milijunske opreme nije uništeno – samo ono što se moglo ukrasti. Oslobodiocima, koji su oslobodili Krajinu od svega od čega je se moglo osloboditi, nije data prilika da pokažu što misle o spomenutoj ploči.

Razbili su je prije nekoliko Arkanovi ili Šešeljevi četnici, jer nikako nije ruku pod ruku išlo s njihovom filozofijom, da u srcu Republike Srpske Krajine netko zahvaljuje za dobročinstvo osobi s turskim imenom Hajrija.


Razlike Ine i Jugopretrola

Star(t) : Osamdesetih je « Copechim » bio jedan od najvecih partnera SFRJ, s predstavništvima u svim djelovima zemlje. Što je ostalo od svega toga ?

Vukobrat : Skoro ništa. U Beogradu nismo ostali zbog sankcija. Od naših partnera INA-e i Astre obavješteni smo, da su dobili instrukcije da s Copechimom ne rade, i tako dalje. Jedini punkt od sedam koliko smo ih imali u bivšoj Jugoslaviji, i koji još funkcionira, je Skopje. Što ne znači da sutra, kada se situacija normalizira, opet necemo imati deset punktova. S Jugoslavijom smo imali potpisane ugovore od preko milijarde dolara, realizirano je po 400 milijuna godišnje, ali je i to bilo dovoljno – dopustite da vas ispravim- da budemo prvi komercijalni partner Jugoslavije.

Gotovo u svakom broju svog internog mjesečnika, koji distribuira širom svijeta, INA priziva strane ulagače, no po riječima njenog direktora, g. Šterna, “konkretnih ponuda još uvijek nema”. S obzirom da ste bili najveci partner INE, jeste li pokušali obnoviti pokidane veze s njima?

Jesmo. Pred nesto više od godinu dana ponudili smo suradnju te ulaganje kapitala. Jedan od direktora u “Ina Commerce-u” s kojim smo kontaktirali, prenio je ponudu pretpostavljenima, jer to mora doci do generalnog direktora INE; a zna se da kod nas mora otici još i više. Prvo su mu pismeno stavili na znanje da ih suradnja s nama ne interesuje. I to im nije bilo dosta, nego su ga izbacili iz poduzeca.
Pozvao sam g. Šarinica, predsjednika Upravnog odbora INA-e, koji nije povjerovao da je to moguce. Obecao je ispitati i – jasno da ništa nije ispitao!
No, ne treba zato odustati od javnog postavljanja pitanja. Ako ne odgovaraju danas – to može biti izraz njihove arogancije dok su na vlasti, ali morat ce odgovoriti sutra, kada sidju: jer tu su i tako slučajno, odnosno povijesnom greškom.
Hrvoje Šarinic mi je drugom prilikom kazao: mi smo našli partnere, koji su s nama suradjivali kada je bilo najteže…

Ako se zna da je jedan od rijetkih inozemnih partnera s kojima suradjuju upravo “Jugopetrol” iz Beograda, riječ gospodina Šarinica vode ka zanimljivim zaključcima…Ali, idemo dalje. “Copechim” je i u bivšoj državi dugo bio na komunističkim crnim listama. Znate li zašto?

Ne. Deset godina smo istraživali zašto nas nisu htjeli. I nikad nismo doznali odgovor. No kad je prigustilo, dobro smo im došli i mi. A što se tiče “Jugopetrola”, s njima nismo nikada radili, niti za vrijeme rata niti sada. Jer u moralnom pristupu poslovanju izmedju INA-e i “Jugopetrola” nema razlike. Posebno ne danas.

S obzirom da radite na reanimaciji nekih ranije postojecih predstavništava “Copechima” – svjesni da vas aktuelne vlasti ne žele – može li se iz toga zaključiti da očekujete kako ce i njima ubrzo prigustiti?

Jasno da može.

Kako je to izgledalo u slučaju bivše Jugoslavije?

Osamdesetih godina je Pariški klub koji čini 600 svjetskih banaka, blokirao Jugoslaviju u daljnjem uzimanju kredita bilo koje vrste. Za pomoc su nam se obratili najviši politički predstavnici zemlje. Ponudio sam im sljedecu formulu : pogonima, koji trebaju sirovine sa zapada slati cemo robu na povjerenje, oni ce vracati poluproizod ili gotov proizvod, a mi praviti marketing, prodavati i pokrivati to što smo dali. To su bili tzv. ugovori o poslovno-tehničkoj suradnji i najveci takav potpisan je upravo s INA-om, u visini od preko pola milijarde dolara na godinu.
Tako smo uspjeli zaobici kreditnu blokadu i nama su tu saveznici bili inostrani partneri, jednostavno zato što su trebali tržište za svoju robu. Prema tome, hipokrizija i u ekonomiji postoji, jer su banke i države zatvarale oči pred plasmanom svojih proizvoda, a rizika gotovo da i nije bilo, jer se čitava stvar nije dogadjala na financijskom, nego na robnom planu.
Takvih intervencija je bilo koliko hocete. Tražila se uplata milijuna dolara u roku od par dana ili sati. Mi smo uvijek uskakali, uvijek na otvoreno, na časnu riječ. U financiranje zagrebačke Univerzijade, na primjer, ušli smo sa 6 milijuna dolara.
Ne znam je li problem u nesposobnosti ili anacionalnosti tih novopečenih hrvatskih bogataša, ali kako to da ni jedan za Hrvatsku nije bar pokušao učiniti nešto slično ?

U Hrvatskoj ste uložili i dobar dio vlastite uštedjevine, najviše u farmu u Konavlima, koja je, medjutim, uništena. Vladi blizak zagrebački dnevnik prigovorio je kad ste kazali da su je « opljačkali srpski i crnogorski ekstremisti u svom pijanom i barbarskom pohodu », a dokrajčili « neodgovorni pripadnici regularne hrvatske vojske ». Na koji je način Hrvatska sudjelovala u tome ?

Farma je potpuno uništena i šteta se procenjuje na 10 milijuna švicarskih franaka. Uništavanje su s hrvatske strane započeli pripadnici MUP-a, a okončala ga je regularna hrvatska vojska.
Vadili su mine, koje su JNA i Crnogorci postavili u Konavoskom polju i – hajde bar nečemu korisnom da posluže – odlučili srušiti bar jednu «  srpsku » kucu : pa su otišli u moju, uz farmu, i minirali je.
Doista ne razumijem šta « Vjesnik » hoce. Ne valjda da kažem suprotno, primjerice da su je srušili « neki neodgovorni pripadnici regularne srpsko-crnogorske vojske » a « opljačkali hrvatski ekstremisti u svom pijanom i barbarskom pohodu » !?

Gdje je novac velikih hrvata ?

Rekli ste da cete farmu i proizvodnju na njoj obnoviti u najskorije vrijeme te dio proizvodnje plasirati na beogradsko tržište, bude li ono, kao prije rata, placalo najvišu cijenu. Možda vi doista tek uzgred dovodite do bijesa hrvatske nacionaliste, no radite to tako dobro, kao da vam je to upravo primarni cilj ?

To o čemu govorite je u stvari sukob dva dijametralno suprotna shvacanja rodoljublja. Kod mene nema tajne. Uložio sam u farmu milijune švicarskih franaka i točno se zna da sam imao deviznu štednju na Dubrovačkoj banci,Privrednoj banci Zagreba itd. Lako je istražiti, kako sam to investirao.
Da vidimo te “velike Hrvate”, koji su se obogatili u ovom periodu, dajte da vidimo koje su to hrvatske banke na kojima oni drže svoje pare. I – gdje su ta njihova bogatstva? Počevši od predsjednika Tudjmana, za koga kažu da je najbogatiji čovjek u Hrvatskoj. Koja je to hrvatska banka na kojoj on drži svoju uštedjevinu? Ta gospoda koja trenutno vode Hrvatsku, i koji su kroz papirante transakcije vlasnici svega is svačega, u što su oni u proizvodnom smislu u Hrvatskoj uložili novac. Dijele lekcije o rodoljublju, a da su pokrali sve živo, u to nema nikakve sumnje. U kojoj su to hrvatskoj banci njihovi novci?

Iznijeli ste tezu da Jugoslavija nije prestala postojati, vec traži novi ekonomski, politički i društveni identitet. Biste li to pojasnili?

Zabunu može stvarati samo to što netko govori o Jugoslaviji. No, ako govorimo o interesima ljudi koji žive na tom području, ti interesi su i dalje zajednički!
Cjeline koje su sačinjavale Jugoslaviju i od kojih neke teže potpunoj suverenosti nikad nece biti samostalne države u pravom smislu te riječi. Njihovo stanovništvo je previše malobrojno, geografski prostor skučen i prirodna bogatstva previše ograničena, a da bi zaista mogle da postoje kao subjekti na medjunarodnom planu, odsječene od svojih tradicionalnih partnera umjetno uspostavljenim granicama.
Područje čak i nešto šire od područja nestale države mora institucionalno postati ono što u duši vec jest: zajednica sastavljena od regiona koji su autonomni a ipak solidarni, čiju slobodu ne ugrožava ni najmanje, nego naprotiv, njihova suradnja i njihovo jedinstvo, kada je riječ o ključnim pitanjima.

Stavovi Fondacije za mir koje ste iznijeli, predstavljaju logički slijed bez vidljive formalne mane. No, nije li upravo to ono što ih razlikuje, odnosno udaljava od stvarnosti? Ne zanemaruje li ideja zajednice element iracionalnog – element mržnje; kod onih dvadesetak milijun, od kojih u krajnjoj liniji sve ovisi?

To su dva pitanja. Prvo, mi nikoga ne tjeramo batinom u raj. Drugo, nitko ne negira da mržnja postoji.
Medjutim, nema tisucugodišnje mržnje. Umjesto toga, postoje trajni interesi. Uostalom, nisam ja izmislio regije, kao što su neki županije. Regije postoje kao ekonomske, kulturne i historijske cjeline i nastale su puno prije nego Jugoslavija, pa s Jugoslavijom nisu mogle ni nestati.

Ako vec nije prekasno, ne mislite li da je prerano da na to podsjecate?

Ideja Evropske Unije, koja se danas ostvaruje jest ideja francuskog ekonomiste i političara Jeana Monneta, i nastala je 1942. godine., dakle u času kada su mnogi vjerovali da je njemački fašizam konačna sudbina Evrope, ako ne i sudbina svijeta. I, svoje planove nije temeljio samo na željama vec na svijesti o pomirenju i suradnji kao nužnim pretpostavkama opstanka.

Srpski mazohizam

Što mislite o prirodi minulog rata ? Da li je on primarno, ili uopce nije, bio plemenski odnosno vjerski?

Glavnim uzrokom rata smatram debakl ekonomskog sistema. To je bilo pogodno tlo da se razbude strasti, pa i te koje ste spomenuli. Moje je duboko uvjerenje, medjutim, da se radi o borbi za vlast izmedju onih koji su tu vlast držali te koji su posegli za svim i svačim da bi ostali na vlasti, i onih koji su je se pošto-poto htjeli domoci. Ali nije to bila borba za vlast tek radi vlasti. Jednima i drugima je ona trebala radi pljački, dakle, ovo je pljačkom motiviran i pljačkaški rat.

U Srbiji i kod dijela tzv. jugonostalgičara u Hrvatskoj vlada mišljenje da je druga Jugoslavija bila žrtva inozemne zavjere. Kako biste to prokomentirali?

Srbima su krivi Nijemci, krive su im sankcije, kriva im je Amerika, samo oni nisu ništa krivi…Teorija o vanjskoj zavjeri je armijsko-miloševicevska, tipično komunistička. Ideja o zavjerama su propagandno pretjerivanje.
Poznato mi je, nasuprot tome, da su Sjedinjene Države i Njemačka dok god sami nismo uništili, ubili, svaku šansu da druga Jugoslavija preživi, i da se izbjegne ratni rasplet, dosljednije od nas samih ustrajale na pozicijama Jugoslavenskog federalizma.

Pojedini novinari vas odredjuju kao antikomunistu? Šta (vam ili što im) to danas uopce znači?

Zaista ne znam, trebalo bi njih pitati. No, umjesto toga mogu kazati da, što god to značilo, a priori ne može biti točno, vec i zato jer mislim da me nikakvo anti u životu nije odredjivalo. Nastojim da me ne vodi mržnja, želim dati doprinos u konstrukciji, a ne destrukciji.
Još bih dodao, jer držim da je i to donekle odgovor na vaše pitanje; da je jedan broj ideja sadržanih u sistemu, odnosno filozofiji radničkog samoupravljanja, bio pozitivan, i ne znači da treba biti zaboravljen, ako ne kod nas onda u Evropi, čak iako tog socijalizma ni SFR Jugoslavije više nema.

U Evropi je široko prihvaceno izjednačavanje oba gospodara rata, kojima se, ovisno o problemu, prostoru ili periodu o kojem se razgovara, pridružuje jednom Kučana, a drugi put Izetbegovića. Kakvo je vaše mišljenje o tome ?

Milošević je čovjek koji je, izvan svake diskusije, sve ovo započeo, pronašavši na našu opcu nesrecu suradnike u Kučanu i Tudjmanu, koji su to jedva dočekali, jer im je trebao rat. Jedan takav ekstremistički Miloševic je itekako odgovoran ekstremizmima Kučana i Tudjmana. Oni su ga podržavali u ostvarenju njegovog velikog cilja, do kraja.
Sve ovo započeo je čovjek koji smatra sebe najpametnijim na svijetu, koji drži da su svi drugi budale, te da jedino on zna što radi. Zato je i započinjao sve te samoubilačke misije.
Kod Miloševica, medjutim, nema onog emotivnog naboja, kao kod Tudjmana, kojemu mržnja iz očiju izvire.
Kada je, na primjer, na sastanku Tudjmana i Drnovšeka, na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu, netko samo spomenuo da jedan od prisutnih radi “kod gospodina Vukobrata”, prenijeli su mi da se istog trena na lice hrvatskog predsjednika spustila “takva mržnja” i da je nastao takav tajac, da su imali dojam da se – “prostorija zamračila”!
Kod srpskog predsjednika toga nema. On nije netko tko nešto voli ili ne; taj bez prestanka kalkulira gdje je politička korist, a gdje šteta…

I uvijek pogreši?

Mora pogriješiti jer je on čovek bez strategije. Državnika karakterizira vizionarstvo, a on da ima bilo koju vrst vizionarstva, on bi imao strategiju. A da nema strategije, najbolji je dokaz pogledati rezultate koje je postigao od početka, od 1988. pa do danas. Sve sami neuspjesi!
Gdje mu je Velika Srbija? Gdje su zašticeni interesi Srba u Hrvatskoj? Gdje su zašticeni interesi Srba u Bosni ? Gdje su zašticeni interesi Srba na Kosovu ? Gdje mu je ekonomija ? Gdje je životni standard njegovih gradjana, kojima je obecavao da ce stici Švicarsku u standardu ? Je li ovo što se danas pojavljuje kao rezultat u Srbiji bio cilj jednog srpskog predsjednika  ? Ako mu je to bio cilj, i ako ga je njegov narod u tome podržavao, onda je taj narod mazohistički narod.

Narod je prevaren

Na prvim demokratskim izborima su južnoslavenski narodi i narodnosti odreda glasovali za politiku i vodje koje su im više ili manje dali naslutiti što spremaju, posebno što spremaju drugim narodima, susjedima i manjinama. Glasovali su za one koji ce ih odvesti u rat, a ni danas se baš ne može reci da im uskracuju podršku. Reklo bi se da se uloga naroda, u zlu koje je na Balkanu učinjeno, teško da umanjiti ?

Suština i stupanj slobode naroda i individue ovisi o stupnju informiranosti.
Ne može se govoriti o krivici, jer narod ne može biti kriv zbog odluke na izborima ili referendumu, kada su mu uskratili elementarne informacije, bez kojih ne može ni naslutiti poslijedice svog izbora.
Tek kad narod neke stvari zna, a ne želi da ih zna, tek tu se pojavljuje kolektivna odgovornost.
Pogledajmo, na primjer, to što se desilo na izborima u Bosni. Tu ne možete optuživati narod da je neodgovoran, jer ne vjerujem u mazohizam kod naroda. Kako je netko mogao glasovati 1990. i opet 1996. ili ’97. za iste ljude, a u medjuvremenu su ti ljudi sve upropastili, sve uništili poubijali sve što se moglo poubijati, osakatili sve što se moglo osakatiti, rušili sve, ubili u čovjeku sve nade što je imao i – vi ih sad birate ponovo. Zašto to radite ? Pa, zato što morate !
Inače, kad bi imali izbor, sasvim sigurno to ne bi uradili. A pravi izbor biste imali kad bistebili informirani. Dakle, kad nemate potpunu informaciju o stanju stvari, niti informaciju o alternativi, pa time ni mogucnost izbora, za vas (je isto kao da) alternative nema.
Dakle, gdje je vaša sloboda i, prema tome, gdje je vaša odgovornost? Da se vratimo na pitanje o kolektivnoj odgovornosti. Ne, narod nije kolektivno odgovoran, narod je kolektivno prevaren. Baš bih to naglasio:prevaren!

Čitav niz listova je pisao o vama kao buducem jugoslavenskom premijeru na prijelomu 1993. i ’94. Zagrebački “Danas” precizirao je da vam je prilikom pregovaračkog susreta u Ženevi Milošević preko svojih suradnika predao poruku: “Razmišljamo o Vama kao budućem srbijanskom premijeru.” Što se tačno dogodilo?

Ta ideja, ako i 1988/89., uvijek se javlja kada odredjena politička koncepcija nema drugog izlaza – tada traže mene ili slično rješenje, nekoga tko bi na sebe preuzeo njihove probleme, njihovu odgovornost i koga bi se, poslije nekoliko mjeseci, pošto nije dio njihovog establišmenta, riješili kada im obavi zadatak, a jedini zadatak je za njih vlast; bilo da je žele sačuvati, bilo da je se žele domoći.

Tjednik “Danas” je tih dana pisao: “Vukobrat je jocker Zapada, jer bi njegov ulazak u politiku značio početak stvaranja pretpostavki za demokratski razvitak…” prihvatljiv i za ostale jugoslavenske republike. Bivši američki državni sekretar Eagleberger je tada kazao za vašeg nesudjenog mandatora Miloševica: “Ne treba trošiti energiju i gledati kako da ga se čovjek reši, nego gledati kako da on postane koristan.” Mislite li da ste mogli suradjivati s Miloševicem?

I tada sam se jednako zalagao za mir, suradnju, demokratiju, tržište, integraciju, kao i danas; bio sam protiv rata, mržnje, etničkog čišcenja i protiv priznanja rezultata etničkog čišcenja, protiv podjela, a za regionalizaciju i integraciju, slobodu medija, slododan protok ljudi i roba. Za mene se točno zna što hocu i zna se da od toga ne odstupam. Pitanje je, dakle, bilo – bi li on mogao suradjivati sa mnom.

Pokazalo se da ne bi. Naime, nakon što ste – do par dana u intervjuu « NIN »-u – uvjetovali prihvacanje položaja premijera medjusobnim priznavanjem (avnojevskih) granica, a on je čitav rat i vodio radi toga, postalo je jasno da nema ništa od « Miloševicevog novog Panica », kako su u komentarima bile pomislile neke naše novine. Medjutim, prema pojedinim srpskim medijima, otada pa do danas, vi ste bar jednom godišnje iznova u kombinacijama za slično radno mjesto ?

Nazvao bih to najradije radnim hipotezama raznih « mandatora », koji bi da iskoriste mene i moje veze ne bi li promijenili ekonomsko stanje i skinuli sankcije. Onda bi se mogli prikazati kao spasioci domovine, te tako sačuvati ili osvojiti vlast.
Oni moraju shvatiti da bez istinske demokratizacije društva od toga ne može biti ništa.

Jedan srpski oporbeni lider objasnio je da, pošto oni nemaju medije preko kojih bi mjenjali javno mnijenje, ne preostaje im drugo nego da mu se prilagode, prihvate ga i iskoriste, takvo kakvo je. Slažete li se s takvim mišljenjem ili pak suprotnim, da u velikoj prevari naroda oporba nije bila samo zatečena dogadjajima, nego da su svi oni puhali u istu tikvu s režimom ; uvjereni da tako najbolje brinu o svojim uskim i kratkoročnim interesima ?

Kao što ste rekli, oporba želi vlast. To je potpuno normalno i to im je zajedničko s oporbom bilo gdje u svijetu. Medjutim, ono što nije normalno jest da oporbenim strankama, što znači i njihovim vodjama, kod nas politika nije sredstvo, vec finalitet. Vlast im je cilj!
Ne žele vlast kao polugu da nešto pomaknu, jer nemaju oni za to snage, ni znanja, ni sposobnosti, ni volje; treba im vlast radi vlasti, a kad je se domognu, onda – što bude.
Osim u maglovitim obecanjima, oni ne nude viziju buducnosti iz jednostavnog razloga što je nemaju. A nemaju je jer, na našu nesrecu, oni nisu političari vec politikanti.
I vlastima i oporbi jedino je važno, pa time i zajedničko, da imaju vlast. I dok je se jedni po svaku cijenu žele domoci, drugi bi je pod svaku cijenu zadržali ;
Svi koje danas posmatramo, potpuno su « izlizani ». I stranke i političari. Postoji vakuum u koji trebaju doci novi ljudi. Svi ti politički lideri iskompromitirani su raznoraznim korupcijama, političkim transakcijama pod stolom, spremnošcu na niske udarce. Sve samo radi vlasti.
Nigdje ni jedne isprofilirane ličnosti, ni jednog programa ili političke grupe. Oporba je u potpunosti preuzela nacionalistički program režima i uopce se ne razlikuje od njega. Zato medjunarodni kredibilitet nema ni jedan od aktuelnih političkih vodja, nema oporba, nema nitko.

Albansko, a ne kosovsko pitanje

Gdje je onda izlaz ? Zdravlje hrvatskog predsjednika odnosno njegov biološki kraj…mislite li da bi to moglo označiti početak rasula ? No ne brinite, pitanje cu preformulisati u konačnoj verziji, kako ne bi ispalo da špekuliramo ili da se, ne daj bože, radujemo nečijoj smrti…

Ne, dapače ! Odgovorit cu vam i na tako postavljeno pitanje. Pazite, svi cemo umrijeti pre ili poslije : samo što prije ovakvi odu – to bolje. Pustimo ta « kršcanska snebivanja » – jer mislim da je to čista hipokrizija – onaj tko je nanio toliko zla svom narodu, to je više nego evidentno što željeti : da što prije nestane, znate, i ako mu se i uspomena može izbrisati. Nikad nije bilo crnje ili štetnije ličnosti u Hrvatskoj u njenoj povijesti.

Sa stajališta eichmannov-skog ideala « konačnog rješenja », ovdje srpskog pitanja u Hrvatskoj, možda se trenutno nekome i čini da je tako, ali Ante Pavelić i zločin Jasenovca…Ne čini li vam se da se sadašnji hrvatski predsjednik ipak ne može « plasirati » više od drugog mjesta ?

Samo trenutak ! Ali mi ne znamo koliko je Tuđman dao naredbi za ubijanje. Ne budimo naivni ! Ne mislite valjda da « nije znao « za sve ono što mu Boban radi u Hercegovini ? Mi cemo saznavati naknadno. Ni za Pavelica se 1943. godine nije znalo koliko je ubijao. Doznavalo se tek poslije 1945. godine. Vidjet cemo poslije Tuđmanovog odlaska, kakve ce biti statistike i kakvi ce biti podaci.

Primjetni su interes i višegodišnje nastojanje vaše Fondacije da doprinese razrješenju kosovske krize i poznato mi je da u tim nastojanjima uživate vrlo visoku inozemnu podršku. Organizirali ste više sastanaka predstavnika sukobljenih strana. Kako tumačite, najblaže rečeno, izostanak rezultata ?

Kao prvo, ovaj problem nece riješiti nikakva konferencija, pa ni naša. Njegovo rješavanje iziskuje narednih 50 godina – 50 godina pametnog ponašanja, tolerancije i suradnje. Stoga nemamo pretenzija da ponudimo konačno rješenje vec da započnemo proces dijaloga. A to što je pred nama proces od možda 50 godina, ne oslobadja nas odgovornosti da napravimo prvi korak.

Zašto bi netko zabranio objavljivanje intervjua u kojem tumačite vaš pristup problemu Kosova, a kojega je prethodno naručio i dobio vlastima (više nego) blizak beogradski dnevnik? Znam da je to zato što Fondacija inzistira na albanskom, umjesto uobičajenom kosovskom pristupu. U čemu je razlika i zašto ona iritira službeni Beograd?

Zašto albansko pitanje? Pretpostavimo da riješite probleme izmedju Prištine i Beograda, odnosno problem Kosova. Time niste ni dotakli brojne segmente složenog albanskog pitanja. Albanaca, naime, osim na Kosovu, ima u Južnoj Srbiji, u Makedoniji čine 30-tak posto stanovništva, a ima ih i u Crnoj Gori, zatim u Grčkoj. Prema tome, to je regionalni problem i treba ga rješavati kao cjelinu. Na nesrecu, srpski lider je generator problema i genije za stvaranje konfliktnih situacija i novih problema. Zašto? Pa nije lud valjda da ih rješava, jer ih on, prije svega, nije u stanju riješiti; ali isto tako zna, da dok je god svijetu stvarao probleme, on je svijetu bio partner za razgovor.
I zamislite sad, on odjednom ima materiju za eksploataciju, koja je fantastična a to je Kosovo. Zašto? Jer Kosovo zabrinjava na prvom mestu Amerikance. Ali, zabrinjava i Evropljane, zabrinjava cijeli svijet…

Zašto posebno Amerikance?

Od Kosova prema Albaniji se dižu litice planina. Ako Vojska Jugoslavije krene prema Prištini, narod može krenuti jedino prema Makedoniji, gdje ce doci do destabilizacije, o čemu ce Grčka imati jedan, a Turska, tradicionalno, suprotan stav.
A, Amerikanci i bez toga imaju dosta briga s ove dvije članice NATO-a, koje svako malo samo što ne zarate zbog kakve stijene u Egejskom moru. Bugarsku se ovaj problem u susjedstvu itekako tiče. Još cu vam kazati: u slučaju implikacije Amerike na Balkanu, tko zna bi li Rusija ostala skrštenih ruku. Zamislite Rusiju danas s problemima koji je izjedaju. Najelegantniji način za rasterecenje unutrašnje situacije je izvoz vlastitih problema!
Za beogradski režim, Kosovo je zato veliki kapital, jer dok god govorite o kosovskom problemu, normalno je da sagovornik svijeta bude Miloševic – a kosovsko pitanje interno, zapravo njegovo osobno. Zato on taj kapital, kapital problema, koji mu omogucavaju ostanak na vlasti, nece “razvodniti”. No, ako kažete albansko pitanje, vi ste tu automatski uveli Makedoniju, Albaniju, Grčku, Tursku te Bugarsku. Iako držim da on tu radi ogromnu grešku, u prvom redu zato, jer da ga tretira kao albansko pitanje, imao bi u Makedoniji saveznika, jer Makedoniji nije na kraj pameti da otcijepi dio svog teritorija i pokloni ga Albancima; kao što ne pada na pamet ni Beogradu; kao što nije ni na kraj pameti Grčkoj; jednako tako ne pada na pamet ni Albaniji da Grcima ustupi dio svog teritorija, na kojem živi Grčka manjina.
Dakle, sve te zemlje bile bi suglasne u jednome, da nema secesije, odnosno da se albansko pitanje ima rješavati u okviru svake pojedine, uz uvažavanje specifičnosti. Na nesrecu, on ne pripada soju državnika kojima trebaju saveznici za konstruktivne stvari. Radije od nesrece i problema pravi osobni kapital, da bi ostao na političkoj sceni i da bi ga svijet imao zašto tretirati kao partnera. Medjutim, on više nije partner – za Albance, koji odbijaju pregovarati s nekim tko je vec svakog živog slagao, a posebno njih. I dok postaje prepreka za rješavanje problema na Kosovu, a istovremeno ničemu više ne služi ni u Bosni, on gubi negdašnju upotrebnu vrijednost za Amerikance.

Balkanski presedan

Američki i plan EU za rješavanje postjugoslavenske krize kroz regionalnu suradnju postavljaju se pred potencijalne članice ultimativno. I dok Srbiji ulazak u američki SECI program nije do pred nekoliko dana bio ni ponudjen, Hrvatska ga je, praveci od toga mali spektakl, jedina od dvanaest zemalja odbila. Je li Hrvatska u pravu kada strahuje da bi zapadne zemlje bile sretne da dočekaju trenutak, kada ce sve ono što je postignuto ratom biti poništeno?

U interesu je zapadnog svijeta da ovdje ne bude žarište sukoba, jer ono može inficirati njihovo ekonomsko, socijalno i političko tkivo.
Ali ne samo to! Oni su u jednom trenutku shvatili da ne mogu spriječiti separacije i rat, ali je aktualno njihovo saznanje da ako bi separacija donijela dobit, da bi to bio opasan presedan i uzor za njihove separatiste kod kuce. I zato je tim zemljama egzistencijalno važno da poruka iz balkanskog primjera naposlijetku bude obeshrabrujuca.

Može li zemlja od četiri milijuna stanovnika očekivati da ce u EU i SAD, odnosno tržiste od maltene pola milijarde ljudi, mijenjati ekonomska i politička načela kako bi izašli u susret hrvatskim nacionalističkim strahovanjima?

Pitanje je samo koliko vremena Hrvatska to može. A to pak ovisi o ekonomskoj izdržljivosti njenih gradjana, za koju bi se - prema poslijednjim informacijama koje stižu iz Hrvatske – reklo da je negdje pri kraju.

Kada je početkom 1997. Hrvatska, iz straha da bi to značilo povratak na Balkan, odbila i razgovarati o inicijativama o privrednoj suradnji zemalja jugoistočne Evrope, pojedine su domace novine najavile “jake ekonomske pritiske zapada”. Medjutim, kako je to kazano diplomatskim rječnikom, ljudi se nisu bili puno zabrinuli?

Tome je uvijek tako. A kad siromaštvo počne rasti i kad vam na ledja padnu najveci porezi u Evropi, ljudima obično ne padne ni na pamet da kauzalno povežu izvjesne dogadjaje.

START – Ozujak 1998. godine
Piše: Tonči Majic

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>