KAKO IZBJEĆI DA NAS PRESUDA NE OSUDI NA SUKOB

Presuda Žalbenog vijeća[i] izazvala je u Hrvatskoj i Srbiji euforične reakcije suprotnog predznaka. Malo koji političar u Hrvatskoj može si dopustiti da ne dijeli opće oduševljenje „pobjedom pravde“ odnosno,  opću frustriranost i ogorčenje „očitom nepravdom“, u Srbiji. Međutim, u ovom slučaju, za „iracionalno ponašanje balkanskih urođenika“, kako nas intimno doživljava dio međunarodne zajednice, priličnu odgovornost snosi jedna od najrespektabilnijih međunarodnih sudskih institucija, zamišljena kao visoko stručna i visoko moralna, iznad svih korupcija i političkih utjecaja. Razlika između osude na 24 godine zatvora i oslobađajuće presude, donesene bez i jedne nove činjenice, svjedočenja ili dokaza ozbiljna je mrlja na rad MKSJ; ili je Raspravno ili je Žalbeno vijeće gadno pogriješilo. O stupnju racionalnosti ove presude govori nešto i podatak da su se najtočnija predviđanja pokazala ona katoličkog klera, koji je godinama sotonizirao „Haški sud“, a u ovom je slučaju prognozirao oslobađajuću presudu pod utjecajem molitvenog bdijenja. Da li su još neki vanpravni elementi utjecali na odluke Raspravnog ili Žalbenog vijeća (jedan član Žalbenog vijeća takvu mogućnost, prvi put u povijesti MKSJ, sugerira u izdvojenom mišljenju) bit će tema žučnih pravnih i političkih rasprava koje će ovu presudu o tako osjetljivom pitanju, donesenu s tako tankom većinom, pratiti vjerojatno duže od postojanja samog Suda. Neki ovdašnji stručnjaci za bjelosvjetske zavjere nemaju nikakve dvojbe ni danas: Raspravno vijeće radilo je po diktatu Velike Britanije, Žalbeno vijeće prema nalogu SAD.

Međutim, egzodus Srba iz Hrvatske, zločini , žrtve, zataškavanje i neprocesuiranje zločina, masovna spaljivanja kuća, govori Tuđmana[ii], Jure Radića[iii], Bosiljka Mišetića[iv], .., uspostavljanje režima na granici koji je, mjesecima onemogućavao, a, poslije, godinama otežavao povratak izbjeglica, … ostale su činjenice koje, na žalost, odluka ni jednog suda ne može promijeniti.

Ovih dana često se citira izjava Gotovine iz kratkog i odmjerenog govora održanog u euforičnoj atmosferi na glavnom zagrebačkom trgu: „Okrenimo se budućnosti“. Moguće je da su pred Hrvatskom, što se tiče okretanja prema budućnosti, dva izbora. Može kratkovidno uživati u trijumfalizmu u kojem su sve glasniji tipovi s osebujnim shvaćanjem pravde – čuo se već jedan saborski zastupnik koji traži da se, na osnovu haške presude, abolira Glavaš[v] i prekine suđenje Merčepu[vi].  Može odlučiti da se ne obazire na tuđe frustracije i duboki osjećaj nepravde, posebno kod izbjeglica, koji već broje osamnaestu godinu svog izbjeglištva. Takve frustracije lako prelaze u mržnju koja bi mogla  desetljećima trovati život ljudima na ovom području i biti latentni izvor nekih novih sukoba. Brojni su primjeri, od stvaranja plodnog tla za uspon nacizma u Njemačkoj poslije Prvog svjetskog rata, do stvaranja terorističkih organizacija, dobrim dijelom iz očaja, među izbjeglim Palestincima.

Druga mogućnost je da onaj dio hrvatskih političara koji trenutno određuje hrvatsku politiku, prije svega Vlada i Predsjednik republike,  pokaže dovoljno mudrosti, koje je falilo Tuđmanu i hrvatskom političkom vrhu nakon „Oluje“, da u „pobjedi pokaže velikodušnost“. Da se javno odrekne one politike koja je oslobođenje zemlje uprljala svojim idejama o „etničkoj čistoći“ i postupcima da se ona postigne, da ljudima koji su bili žrtve tih postupaka upute riječi koje će pokazati da današnja hrvatska službena politika nije neosjetljiva na njihova stradanja i da te riječi prate postupci koji će predstavljati konkretnu pomoć.

Za sada je takvu poruku, osim dvije polurečenice Predsjednika i premijera i izjava nekih hrvatskih nevladinih organizacija, najizravnije i na opće iznenađenje, uputio sam Gotovina. Njegov smiren kratki govor na Trgu, dok su se oko njega tiskali ljudi koji su očekivali i priželjkivali govor s mnogo manje tolerancije, bio je u tolikoj opreci sa stvorenom atmosferom da je bio popraćen zvižducima iako je Gotovina u tim trenucima uživao status hodajućeg sveca. Mnoge je podsjetio da se o Gotovininim današnjim stavovima puno pretpostavlja a malo zna, da ni prije ni poslije „Oluje“, kad su se mnogi političari, akademici, pisci i vojnici nadmetali u izjavama od kojih bi se danas mogla složiti knjiga o netrpeljivosti i netoleranciji, on nije dao ni jednu takvu izjavu. Njegova izjava u razgovoru s novinarkom „Kurira“[vii], da na Hrvatsku kao svoju domovinu ima isto pravo svaki izbjeglica iz nje koji je danas u Srbiji kao i on sam, da se „svi oni koji žele trebaju vratiti, da je Hrvatska njihova kuća kao i njegova“, bila je iznenađujuća, a zvučala je iskreno i plemenito. Da budem precizan, meni je zvučala iskreno, a za Hrvatsku bi bilo jako važno i ja bi jako volio da je uistinu iskrena.

U ovom trenutku inicijativa koja će ići prema smirenju situacije, ispravljanju nepravdi, jednakom tretmanu svih ratnih zločina, treba doći s hrvatske strane; srpska strana je povrijeđena nečim što oni smatraju dubokom nepravdom i to ne toliko oslobađajućom presudom za Gotovinu i Markača koliko implikacijom te presude – da zločina u kojima su Srbi bili žrtve gotovo da nije ni bilo i da su seljaci ostavljali svoje kuće, imanja, stoku i bježali u dugogodišnje izbjeglištvo  „malte ne“ iz obijesti. Lako je sada nadmoćno pametovati da je glavni problem u Srbima i srpskim političarima jer se ne mogu suočiti s istinom da je Srbija  bila agresor. Zamislimo na čas kakve  bi ogorčene i iracionalne reakcije bile u hrvatskoj javnosti i među hrvatskim političarima da je tanka većina u Žalbenom vijeću prevagnula na drugu stranu.

Ovo nije važna nogometna utakmica u kojoj je jedna strana pobijedila na penale ili sumnjivo dosuđenim jedanaestercem, nego trenutak kad izbor postupaka  u velikoj mjeri može odrediti  budućnost odnosa u ovoj regiji i između Hrvata i Srba (za većinu za koju to još uvijek nije privatna stvar svakog pojedinca). Nadam se da nije previše očekivati i od hrvatskih i od srpskih političara da pokažu malo više racionalnosti nego što to pokazuju nogometni navijači. Racionalnost i empatiju, koje su uvijek nedostajale na ovim prostorima, a koje je u ovom slučaju, podsjetivši da je svijet koji puta složeniji nego što izgleda, najjasnije pokazao sam Gotovina.

Prof Zoran Pusic
President of Association of NGO of Southestern Europe, CIVIS

[i] Autor je predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj (Civic Committee for Human Rights) i ko-predsjednik regionalne asocijacije nevladinih organizacija „Igmanska inicijativa“ i predsjednik Asocijacije NVO Jugoistočne Evrope, CIVIS. Aktivno je pomagao povratak i reintegraciju izbjeglica, procesuiranje ratnih zločina i suradnju u regiji od 1995.

[ii] Radi se o suđenju hrvatskim generalima Ivanu Čermaku, Anti Gotovini i Mladenu Markaču optuženim na ICTYu za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, kakvim je tužiteljstvo ICTYa ocijenilo namjeru hrvatskog političkog vrha iz 1995. godine, da vojnu akciju „Oluja“ kojom je oslobođen dio teritorija RH, zloupotrebi za smanjenje broja Srba u Hrvatskoj. Na osnovu niza pokazatelja, koje obrazlaže na 1500 stranica, Raspravno vijeće (prvostupanjska presuda) prihvatilo je postojanje ideje tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva o zloupotrebi „Oluje“, oslobodilo optužbe I. Čermaka, a osudilo A. Gotovinu na 24 godine zatvora i M. Markača na 18 godina zatvora. Žalbeno vijeće od pet sudaca zaključilo je, u omjeru tri naprama dva, dva suca su imala suprotno, izdvojeno, mišljenje od odluke većine u Žalbenom vijeću, da nema dovoljno dokaza da su Gotovina i Markač naredili neselektivno granatiranje četiri grada. Iz toga većina u Žalbenom vijeću izvlači zaključak ne samo da Gotovina i Markač nisu sudjelovali u namjeri da se smanji broj Srba u Hrvatskoj, koju je Raspravno vijeće prihvatilo kao udruženi zločinački pothvat, nego da Raspravno vijeće nije imalo ni dovoljno dokaza na osnovu kojih bi uopće moglo zaključiti da je takva namjera postojala. Žalbeno vijeće donijelo je, odlukom tri naprama dva, drugostupanjsku i konačnu presudu kojom se Gotovina i Markač oslobađaju.

[iii] Franjo Tuđman, Predsjednik RH 1990 -1999., na primjer govor u Karlovcu 26.8.1995., 18 dana nakon završetka „Oluje“: “A oni koji nam predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta, oko za oko, zub za zub.” Ili:“Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. Ali još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi.“

[iv] Jure Radić, ministar obnove u Vladi RH 1995., na primjer na sastanku s Tuđmanom 22.8.1995: “Ne smije se dopustiti da u tim područjima (odakle su Srbi izbjegli) bude više od 10% Srba”. Tuđman: “Ma ni 10%”.

[v] Bosiljko Mišetić, potpredsjednik Vlade RH 1995., na primjer govor u kolovozu 1995: „Hrvatska ne želi da u njoj žive ljudi koji pripadaju drugom narodu“.

[vi] Branimir Glavaš, hrvatski general, parlamentarni zastupnik, osuđen u Hrvatskoj za ratne zločine, pobjegao u BiH. Sada služi zatvorsku kaznu u Zenici.

[vii] Tomislav Merčep, zapovjednik posebne jedinice policije, bivši parlamentarni zastupnik, sada mu se sudi  u Hrvatskoj za ratne zločine.

[viii] Beogradski list, čija novinarka je nazvala Gotovinu i dobila ga na telefon.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>