Boris Vukobrat Biography (Croatian)

Boris Vukobrat rođen je 5. ožujka 1940. godine u Zagrebu.

Diplomirao je na beogradskom Fakultetu za vanjsku trgovinu. Radio je kao novinar u časopisu Ekonomska politika, odakle je otpušten zbog političke nepodobnosti. Koncem 1965. godine, s dvije stotine posuđenih švicarskih franaka, odlazi sa suprugom u Pariz. Tamo živi veoma skromno, radi kao radnik u Renaultu i istovremeno studira francuski jezik i kulturu na Sorbonni, te ekonomiju na Visokoj politehničkoj školi za vanjsku trgovinu u Parizu. Po svršetku školovanja zapošljava se u Copechimu gdje s vremenom dolazi na čelo tvrtke koja postaje jedna od vodećih svjetskih tvrtki u međunarodnoj trgovini petrokemijskim proizvodima.

U svom poslovanju osobitu pažnju posvećuje trgovačkim odnosima bivšeg SSSR-a i ostalih istočnoevropskih zemalja s Francuskom i drugim zemljama Zapadne Europe. Za zasluge u unapređenju ekonomskih odnosa Rusije i Francuske, 1983. godine dobiva Orden Chevalier de la Légion d’honneur i postaje najmlađi stranac – nositelj najveće francuske nagrade za mirnodopske zasluge. Proglašen je dobrotvorom Francuske akademije (Academie française), što je čast koja se ukazuje rijetkima, bez obzira na visinu donacije. Zajedno s Boutrosom Boutrosom Ghalijem, Giovannijem Agnellijem i Francuskom akademijom 1990. godine postaje jedan od suosnivača Frankofonskog sveučilišta Senghor u Aleksandriji. Drugi put, godine 1993, dodijeljeno mu je Visoko priznanje Officier de la Légion d’honneur iz osobnog fonda predsjednika Mitterranda za mirovna zalaganja u sklopu djelovanja Fondacije.

Kako su rasle njegove osobne mogućnosti, B. Vukobrat ulaže u svoju domovinu, te osniva urede Copechima u svim glavnim gradovima republika bivše Jugoslavije. Podiže farmu cvijeća u Konavlima po najvišim svjetskim standardima, dokazujući tako da je i u Jugoslaviji moguće poslovati i proizvoditi na najvišoj svjetskoj razini ukoliko se primjenjuju moderna ekonomska i proizvodna načela.  Farma je u potpunosti uništena 1991. godine u ratnim razaranjima u okolici Dubrovnika.

Kad je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, Vukobrat je odlučio učiniti sve što može da ga zaustavi. Osmislio je koncept nove zajednice bivših jugoslavenskih republika koja bi se zasnivala na načelima regionalizacije i integracije. Projekt je poslao stotinama stručnjaka – politolozima, ekonomistima, sociolozima, pravnicima, piscima i novinarima – s molbom da osnaže projekt svojim idejama. Na osnovu tih prijedloga i zaključaka s okruglog stola održanog u Beogradu, na kojem je sudjelovalo 40-tak stručnjaka različitih profila, u rujnu 1992. godine sačinio je i objavio Prijedloge za novu zajednicu republika bivše Jugoslavije. Ti Prijedlozi osmišljeni su u okviru Fondacije za mir i rješavanje kriza, koja je u međuvremenu osnovana u švicarskom gradu Zugu, kako bi proučavala situaciju u istočnoeuropskim zemljama i predlagala rješenja problema nastalih u prijelazu iz totalitarizma u demokraciju te iz kolektivizma u tržišnu ekonomiju. Projekt je privukao veliku pažnju međunarodne zajednice. Bivši sovjetski predsjednik Mihael Gorbačov zamolio je Borisa Vukobrata da na temelju tih načela sastavi prijedlog rješenja krize u bivšem SSSRu. Fondacija za mir i rješavanje kriza to je i učinila, angažirajući skupinu najistaknutijih ruskih stručnjaka različitih političkih sklonosti. Prijedlozi su objedinjeni u knjizi Prijedlozi za Rusiju i Zajednicu nezavisnih država.

Na molbu organizatora Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Genevi, Fondacija je u listopadu 1992. godine načinila prijedlog rješenja krize u Bosni i Hercegovini. Sva načela projekta sadržana su u nacrtu tzv. Ahtisaarijevog plana, tj. prijedloga uređenja Bosne i Hercegovine unutar okvira Vance – Owenova plana.  Međutim, ideja regionalizacije u Vance-Owenovu planu, koja se temeljila na etničkoj podjeli, bitno je odstupala od Vukobratove ideje, pa je taj plan propao. Boris Vukobrat nastojao je upoznati svjetske državnike sa svojim projektom i uvjeriti ih da odustanu od načela etničke podjele te održe jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, što je neophodno za trajan i pravedan mir u bivšoj Jugoslaviji. Redovno se susretao s međunarodnim posrednicima i najvišim dužnosnicima u Kremlju, Elizejskoj palači, Bijeloj kući, Palači naroda, sjedištu EU u Bruxellesu..

Na inicijativu skupine bivših zapadnih lidera – predsjednika Forda i Destaina te premijera Callahana i Schmidta, Vukobrat je 1993. godine načinio mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu u kojem se zalagao, između ostalog, za strogi nadzor cijele BiH granice, kako bi se Beograd i Zagreb spriječili u naoružavanju sukobljenih strana, za proširenje mandata snaga UN, kako bi učinkovitije štitili civilno stanovništvo, za napuštanje ideje etničke podjele BiH, te za trenutačno i bezuvjetno međusobno priznanje svih bivših jugoslavenskih republika uz mogućnost promjene granica isključivo temeljem međusobnog dogovora.

Smatrajući međunarodnu zajednicu u velikoj mjeri odgovornom za produživanje rata u Bosni, od sredine 1993. godine Vukobrat uporno ukazuje na neophodnost da vodeće svjetske sile jedinstvenim stavom i zajednički dogovorenom akcijom spriječe nastavak rata. Predlaže da Moskva i Pariz utječu na Srbe, Washington na Muslimane, Bonn i Vatikan na Hrvate, a London na sve strane u sukobu da prihvate određeno mirovno rješenje. Od početka 1994. godine uputio je vođama tih država preko sedamdeset Pisama Predsednika upozoravajući da golema odgovornost za produljivanje rata u Bosni leži u njihovom oklijevanju da zajedno nastupe, apelirajući da pokrenu akciju koja bi dovela do završetka rata. Ideje iznijete u Pismima ubrzo su i službeno pozdravljene u Elizejskoj palači, Kremlju i Bijeloj kući, dok je uspostava Kontaktne skupine bila rezultat godinu dana dugih zalaganja Borisa Vukobrata. Ideje koje je promicao B. Vukobrat i Fondacija ubrzo su prihvaćene s odobravanjem i na prostorima bivše Jugoslavije. Održano je sedam okruglih stolova (dva u Beogradu te po jedan u Ohridu, Cetinju, Subotici, Banja Luci i Parizu) gdje je oko tristo najistaknutijih stručnjaka raspravljalo o različitim aspektima projekta.

Svjestan utjecaja informacijskog embarga na nastavak rata i generiranje neprijateljstva, Fondacija pokreće u lipnju 1993. godine radio emisiju Doba razuma koju su prenosile nezavisne radio postaje u cijeloj  nasoj regiji, te strane radio postaje koje emitiraju program na srpskom jeziku. Izabrani prilozi iz emisije objedinjeni su u knjizi pod istoimenim nazivom, koja je po ocjeni kritičara do tada najbolje svjedočanstvo besmislenosti rata.

Iz mnoštva do sada provedenih akcija izdvaja se izuzetan humanitaran i mirotvoran pothvat. Naime, Fondacija Borisa Vukobrata organizirala je u studenom 1993. godine u Parizu rukometnu utakmicu između reprezentacije Francuske i skupine igrača iz svih zemalja bivše Jugoslavije koji igraju u Francuskoj. Sav prihod od utakmice i izravnog radio prijenosa upotrijebljen je u humanitarne svrhe. Kako je vrijeme protjecalo, Boris Vukobrat je kroz brojne intervjue uspio objasniti javnosti svoju viziju i njenu održivost, tako da je svaki pokušaj manipulacije bio sve manje moguć, osobito stoga što su vodeći svjetski mediji, od CNN-a, preko Le Mondea i Le Figaroa do International Herald Tribuna, pridavali dostojnu pažnju aktivnostima i idejama B. Vukobrata, što je potvrđeno stotinama novinskih stranica.

Boris Vukobrat je suosnivač i počasni predsjednik Udruženja nevladinih organizacija Jugoistočne Europe, CIVIS. Udruženje CIVIS osnovali su 4. lipnja 2007. godine predstavnici nevladinih organizacija iz Srbije i Jugoistočne Europe. S obzirom na činjenicu da nije postojalo zajedničko tijelo ili organizacija koja bi zastupala interese i položaj nevladinih organizacija iz Jugoistočne Europe, udruga CIVIS dobila je, ubrzo po osnivanju, status člana Konferencije međunarodnih nevladinih organizacija Vijeća Europe. Udruženje CIVIS djeluje na području međureligijskog dijaloga, promicanju ljudskih prava i civilnog društva, kao i na ubrzanju europske integracije Zapadnog Balkana.